|
|
| ožujak, 2010 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Katkad požalim što sam takva kakva jesam. Požalim što sam toliko glupa da ne želim utjecati ni na vlastitu sudbinu. Ponekad sam samouvjerena žena koja ne misli o onome što drugi misle, već radi ono što voli i tada se osjećam savršeno....Ali u istom trenutku...bole me zlobni komentari ljudi u pozadini, ljudi koji bi mi trebali biti prijatelji i velika podrška. Da, ti ljudi, zvani ''prijatelji''.
Toliko sam se puta razočarala u njih, ali ipak sam opraštala..sve...pa i najgore....jer mislila sam: bolje imati loše prijatelje nego biti sama.
Ali, ono čega sam se najviše bojala, napokon se dogodilo. Da, napokon, jer sam svaki dan živjela u neizvjesnosti jesu li ljudi oko mene iskreni, vole li me ili sažalijevaju, rugaju mi li se ili se vole družiti sa mnom. Pa, iako sam sada sama bez ikoga da me tješi, barem znam istinu.
A ipak, oni se vraćaju, kad i sami ostanu bez ikoga, pa im ja služim kao rezerva za hitne slučajeve. Barem nekome služim. Ponekad se osjećam kao otirač pred vratima svoje kuće. Kao da su se o mene obrisale sve prljave cipele svijeta. Kao da su svi rekli, gle evo one koja je prema svima dobra. Idemo ju iskoristiti. I to naprave. A ja to shvatim tek kad me ponovno ostave samu, bez pozdrava, bez lijepog smiješka koji tako cijenim.
A što ćeš, to je život, netko bi rekao...A valjda...Treba se posvetiti malim životnim radostima, ako već nemaš velike.
Život je jedna velika pustolovina, ako to želimo. Sve što trebaš napraviti je živjeti ga....
Tanka je granica između života i smrti. Tek kad te smrt okrzne, shvatiš, koliko je malo vremena ostalo. Tek tada cijeniš ono što ti je Bog dao i što ti može svaki trenutak oduzeti.
Netko je jednom rekao:živi svaki dan kao da ti je posljednji...Vjerojatno je imao pravo. Ali kako ga živjeti kad imaš važnije stvari na pameti. Problemi se gomilaju, glava ti puca, a ti bi još trebao uživati u pjesmi, ljepoti, radosti...Sve stvari koje si htio napraviti, odgođene su za sutra. I tako se tvoji snovi bacaju u stranu dok si ti sve nesretniji i toneš u svojim zaboravljenim željama....
Neki ljudi potroše život na sanjarenje, neki na čekanje, neki pak na spavanje.
Neki misle,,što mi to vrijedi kad ću ionako umrijeti,,
Neki postižu uspjeh, a nemaju sreću.
Ali ipak, čim se nađemo na rubu, molimo za milost, još jedan dan, još jednu priliku...
Ljudi nisu svjesni nesreća koje se događaju, ne shvaćaju koliko su zapravo sretni sa svojim sićušnim problemima oko posla(netko ni nema posla), obitelji(netko ne može imati obitelj),ljubavi(netko je previše zauzet čistim preživljavanjem da bi i razmišljao o takvoj stvari)...
Ni ja ne živim život kako treba. Sad sam tu prosvijetljena nakon sati razmišljanja i umovanja. I ja tratim život na svađe, besposličarenje(kako bi moja majka rekla, kradem Bogu dane), živciranje i mudrovanje.Nekad trebaš stati i pogledati iza sebe. Ako ne vidiš ništa, nešto nije u redu.
Radi ono što voliš, ali nemoj zaboraviti ni dosadne stvari jer su one dio tvog života. Potrudi se najviše što možeš, ali nemoj da to ugrozi tebe i ljude koje voliš.
Oprosti onima koji ne razumiju i koji te tlače. Znam, teško je, ali vrijedi pokušati.
Voli svim srcem, i one koji to ne zaslužuju(svima je potrebna ljubav)
Smiješi se jer jedan osmijeh čini čuda. I ti ćeš se osjećati puno bolje.
Osvrni se oko sebe, ima toliko lijepih stvari i ljudi koje vrijedi upoznati.
I za kraj, živi život na svoj način. Budi svoj.
Dok dovršavam svoju drugu kavu i ja odlučujem da ću napraviti stvari kojih sam se bojala bez razloga, samo zato što
su strašne... Katkad te strah natjera da prestaneš raditi stvari koje voliš. Potratiti život na strah bilo bi stvarno šteta. Stvarno velika šteta.....
Nema ništa kao što su oči. Nijedno osjetilo se s njima usporediti ne može. Opip je važan, okus je važan, sluh i njuh su važni. No, oči su posebne. Vid je poseban. Oči su doista čudesne. Možda ne toliko kao nekakav tjelesni organ koji ima svoju unutarnju strukturu i zakonitost funkcioniranja, koliko ono što su one u mogućnosti i zbilji.
U posljednje vrijeme sam obuzet razmišljanjem o očima. Gledam ljude u oči. Ne uvijek izravno nego potajice, dokle netko može izdržati, dokle je «granica dobrog ukusa» ili «kulturnog ponašanja». Nekada netremice. Nekada vrlo kratko. Nekada duže. Nekada u tramvaju. Nekada na ulici. Nekada uopće ne gledam.
Kakav li svijet taj pogled drugoga čovjeka otkriva? Što oči pokazuju? Optimizam ili pesimizam? Razvaline ili tvorevine? Ljubav ili mržnju? Rat ili mir? Požudu ili nesebičnost? Lukavost ili naivnost? Razigranost ili umrtvljenost? Žalost ili radost? Afirmaciju ili negaciju? Strah ili hrabrost?
Što zapravo oči rade? One otkrivaju, gledaju, motre, razmišljaju, zrcale, ogledaju, vide, uočavaju, opažaju, spoznaju, zamijećuju i primjećuju, skrivaju i otkrivaju, prijete i kažnjavaju, smiju se i plaču, plaše se i hrabre, blage su i prijeteće, otvaraju se i zatvaraju. Ne znamo zašto je tomu tako ali mi često ne vidimo ono što je bitno, pa se kaže da smo slijepi kod zdravih očiju. A slijepcima kadikad oči nisu potrebne da bi vidjeli. Ili ne znamo gledati ili gledamo bilo što. Netko bi nam trebao otvoriti oči. Oči upijaju i razaraju. One su uviđavne ili nepristojne. One su snažne isto toliko koliko i riječi. One lažu ili svjedoče o istini.
Možemo tako razmišljati do u beskraj. I nikada nećemo stići do kraja jer nazočimo posvemašnjem misteriju koji se tiče čovjeka i njegovog Stvoritelja?
Htio bih samo imati blage oči kao u moje majke.
Fr. Alojz Ćubelić OP
Gledajući ovaj tekst, pomisliš, koliko nevažnih, lijepih stvari ima koje zaboravljaš pogledati. Većina ljudi, kad laže, ne gleda u oči. Vjerojatno jer znaju da bi oči rekle istinu.
Negdje sam pročitala da ljudi zapamte čovjeka gledajući ga u oči. Tek poslije počnu promatrati ostale dijelove tijela.
Ali svi se boje gledati ljude u oči. Valjda zato tako brzo zaboravljaju ljude koju su upoznali.
Proći će dosta vremena dok shvate da su trebali bolje gledati oko sebe.
Toliko je vremena prošlo otkad sam išta napisala, a čini mi se i malo glupo pisati nakon toliko mjeseci(ili godina)... ali eto, život je ponekad strašno dosadan, pa moraš naći stvari koje će ga učiniti zanimljivim.
Ja sa umjetnik u duši, što mogu potvrditi ljudi koje poznajem(nažalost, trenutačno zauzeti važnijim stvarima). Neprestano nalazim u običnim stvarima neku skrivenu ljepotu koju ostali zanemaruju. Dok šetam svojim rodnim gradom, više ne razmišljam, samo dišem i gledam ono što drugi ne vide. Promatram i ljude koji me okružuju, ali koje inače ne primjećujem zbog vlastitih problema... I oni su u velikoj žurbi, svatko ide u svom smjeru, netko me čak i okrzne pogledom, ali odmah nastavlja dalje. Meni već titra smiješak na licu jer sam već navikla davati osmijeh svakome tko naleti. Rijetko tko uzvrati. Polako se navikavam na to da prirodna ljubaznost nije u opisu gradskih ljudi......
Jedan dan sam se tako polako šetala po gradu, bez nekog određenog cilja. U džepu mi je bilo 50 kuna koje su samo čekale da budu potrošene. Uhvatila sam se kako razmišljam o kroasanu s čokoladom dok sam prolazila pokraj pekarnice. Suzdržala sam se i nastavila dalje. Bilo je hladno, padao je snijeg, a vjetar mi je stalno pokušavao skinuti kapu s glave. Zaželjela sam se svog toplog doma i malo produžila korak. Jedva da je bilo ljudi na ulici. Kad sam došla na glavni trg, sve se promijenilo. Ljudi posvuda, kreću se u jednoj šarenoj rijeci koja mijenja svaki trenutak svoj oblik. Glasno je, ali ipak nekako sumorno... svi žele unutra... Kroz ljudski žamor i viku čujem napokon nešto utješno...zvuk gitare i nečijeg hrapavog, ugodnog glasa. Čovjek s gitarom stoji, svira i pjeva i kao da mu ništa ne mogu ova tako nepodnošljiva hladnoća i mraz. Svidio mi se istog trenutka i gledala dok se on svaki put osmjehnuo svakom milosrdnom prolazniku koji bi ubacio kunu, dvije. Znala sam što učiniti. Gurnula sam ruku duboko u džep i izvadila čitavih nepotrošenih 50 kuna i odmah se uputila tom pjevajućem čovjeku. Čim sam ubacila novac, on me pogledao iznenađeno i promrmljao hvala.
Odmah mi je postalo toplo oko srca i znala sam da sam učinila pravu stvar. Odšetala sam spokojno i blaženo s tog mjesta dok su mi u glavi još odzvanjali zvuci gitare i hrapavog, ugodnog glasa.
